U malom engleskom selu Woolpit, u grofoviji Suffolk, prema zapisima dvojice srednjovjekovnih kroničara, dogodio se jedan od najneobičnijih susreta zabilježenih u engleskom srednjem vijeku. U vrijeme žetve, tijekom 12. stoljeća, seljani su navodno pronašli dvoje djece, dječaka i djevojčicu, čija je koža bila zelenkasta, odjeća neobična, a govor potpuno nerazumljiv lokalcima.

Priča je posebno zanimljiva zato što nije sačuvana samo u kasnijoj narodnoj predaji. O njoj pišu dvojica autora relativno bliskih događaju: Ralph od Coggeshalla i William od Newburgha. Njihovi se izvještaji u mnogim pojedinostima podudaraju, premda se razlikuju u nekim važnim detaljima, uključujući datiranje i način na koji su djeca navodno dospjela u Woolpit. Upravo zbog tih razlika danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi što se iza priče zapravo krije.

Prema Williamu od Newburgha, do čudnog susreta je došloizmeđu 1135. i 1154. godine, i to u vrijeme žetve. Seljani Woolpita tada su navodno u poljima pronašli dvoje djece u blizini duboke jame za vukove, po kojima je selo dobilo svoje ime. Ralph od Coggeshalla također smješta događaj u Woolpit i opisuje dječaka i djevojčicu koji su se izgledom razlikovali od ljudi iz njihova okruženja.

Njihova je koža, prema kronikama, imala izrazito zelenu odnosno zelenkastu nijansu. Ralph govori o koži "obojenoj zelenim”, dok William njihov izgled opisuje još naglašenije. Nosili su odjeću neobičnog izgleda i boja, a jezik kojim su međusobno razgovarali nitko od ljudi koji su ih pronašli nije razumio.

Važno je pritom naglasiti da srednjovjekovni izvori ne tvrde da je utvrđeno kako je njihov jezik bio potpuno nepovezan sa svim tadašnjim jezicima Engleske. Jednostavno navode da ga ljudi koji su ih pronašli nisu mogli razumjeti. To ostavlja otvorenom mogućnost da je riječ bila o stranom jeziku, lokalnom dijalektu koji seljani nisu poznavali ili jednostavno o govoru koji kroničari nisu mogli identificirati.

Djeca su se ponašala poput prestrašene i izgubljene djece. Nisu razumjela ljude oko sebe, nisu razumjela njihovu hranu i nisu mogla objasniti odakle su došla.

Prema Ralphovu izvještaju, odvedena su u kuću viteza Richarda de Calnea u Wikesu. Tamo su privukla veliku pozornost upravo zbog svog neobičnog izgleda i ponašanja.

Jedan od najpoznatijih detalja cijele priče odnosi se na hranu.

Djeca su nekoliko dana odbijala gotovo sve što im je bilo ponuđeno. Bila su gladna, ali hranu koju su im donosili nisu prepoznavala niti su je htjela jesti. Preokret se dogodio kada su ugledali svježe ubrani bob.

Prema kronikama, djeca su odmah pokazala velik interes za biljku i počela jesti njezine mahune. U početku je upravo bob navodno bio njihova glavna, gotovo jedina hrana. Međutim, s vremenom su počela prihvaćati i drugu hranu te se postupno prilagođavati načinu života ljudi među kojima su se našla.

Istodobno je nestajala i njihova neobična boja kože. Kako su se djeca oporavljala i počela normalno hraniti, njihova je koža navodno izgubila zelenu nijansu i poprimila uobičajenu ljudsku boju.

Ovaj je detalj kasnijim tumačima bio posebno važan. Budući da se boja kože promijenila zajedno s poboljšanjem prehrane, pojavila se pretpostavka da je neobičan izgled mogao biti posljedica teške pothranjenosti ili anemije.

Jedna od najčešće spominjanih mogućnosti jest takozvana kloroza, povijesni naziv povezan sa zelenkastom odnosno blijedo-zelenom bojom kože koja se povezivala s anemijom, osobito manjkom željeza. Takvo bi objašnjenje moglo ponuditi prirodan razlog za dio priče: dijete koje je dugo bilo pothranjeno moglo je imati izrazito blijedu ili zelenkastu put, dok bi se nakon poboljšanja prehrane njegov izgled promijenio.

Ipak, riječ je samo o hipotezi. Nemamo nikakav medicinski zapis o toj djeci, ne znamo jesu li ona doista postojala, a kamoli od čega su bolovala. Zbog toga nije moguće njihovu boju kože retroaktivno dijagnosticirati kao klorozu ili bilo koje drugo zdravstveno stanje.

Dječak je prema kronikama bio slabijeg zdravlja od djevojčice. Nakon što su djeca primljena u zajednicu i krštena, dječak se razbolio i umro. Djevojčica je preživjela.

U tom trenutku priča bi možda mogla završiti kao neobična priča o dvoje izgubljene djece. Međutim, ono što je uslijedilo pretvorilo ju je u jednu od najpoznatijih srednjovjekovnih zagonetki.

Nakon što je djevojčica postupno naučila govoriti engleski, mogla je objasniti nešto više o sebi i svom bratu.

Prema Williamu od Newburgha, djeca su govorila o zemlji koju je djevojčica nazivala Zemljom svetog Martina. Ondje, prema njezinu opisu, sunce nije sjalo kao u svijetu u kojem su se sada nalazili. Svjetlost je bila nalik stalnom sumraku.

Ralph od Coggeshalla dodaje još jedan neobičan detalj: u toj zemlji, prema djevojčinu opisu, sve je bilo zeleno.

Upravo je ovaj dio priče stoljećima poticao maštu. Ako je djevojčica govorila istinu, tada su ona i njezin brat navodno došli iz mjesta koje nije bilo nalik poznatoj Engleskoj. Ako je pak riječ o legendi ili književno oblikovanoj priči, Zemlja svetog Martina mogla je predstavljati upravo ono što je srednjovjekovnim čitateljima trebalo da objasne pojavu nepoznatih i "drugačijih” ljudi.

Još je neobičniji opis njihova dolaska.

Prema Williamu od Newburgha, djeca su čuvala stoku svojega oca kada su začula snažan zvuk zvona. William ga uspoređuje sa zvonima opatije u Bury St Edmundsu. Djeca su krenula prema zvuku, a zatim se iznenada našla u blizini vučje jame u Woolpitu.

Ralphova verzija nešto je drukčija. Prema njemu, djeca su slijedila stoku koja je ušla u neku vrstu špilje. Ušli su za njom, izgubili se u podzemlju i nakon nekog vremena pronašli izlaz. Zvuk zvona poslužio im je kao svojevrsni vodič kroz taj prostor.

Kada su napokon izašli, navodno su se našli u potpuno drukčijem svijetu.

Sunčeva svjetlost bila im je nepoznata i zaslijepila ih je. Nisu razumjeli jezik ljudi koji su ih pronašli. Nisu prepoznavali njihovu hranu. Njihova odjeća i izgled bili su neobični. A ono što je njima možda izgledalo kao sasvim normalan svijet, ljudima Woolpita izgledalo je kao nešto nadnaravno.

Tako je nastala jedna od najpoznatijih interpretacija priče: da djeca nisu došla iz neke udaljene zemlje, nego iz skrivenog podzemnog svijeta.

No srednjovjekovni izvori sami po sebi ne zahtijevaju takvo tumačenje. Oni jednostavno prenose ono što su djeca navodno ispričala nakon što su naučila jezik.

Sudbina preživjele djevojčice također se razlikuje u dvama glavnim izvorima.

Prema Ralphu od Coggeshalla, djevojčica je određeno vrijeme ostala u kućanstvu Richarda de Calnea i ondje radila kao sluškinja. Njegov opis njezina ponašanja nije osobito laskav: navodi da je postala vrlo živahna i neposlušna, odnosno da je pokazivala ponašanje koje je on smatrao nepristojnim.

William od Newburgha daje drukčiju završnicu. Prema njegovoj verziji, djevojčica je kasnije živjela u King's Lynnu i ondje se udala.

Pojedini kasniji autori pokušavali su čak identificirati djevojčicu s konkretnom povijesnom osobom, ali takve identifikacije nisu prihvaćene kao dokazane. Najsigurnije je reći samo ono što kronike navode: djevojčica je, prema priči, preživjela, naučila engleski i nastavila živjeti u engleskom društvu.

Jedno od najpoznatijih racionalnih objašnjenja priče povezuje djecu s flamanskim stanovništvom istočne Engleske.

Tijekom srednjeg vijeka u Engleskoj su doista živjeli flamanski doseljenici, među kojima su bili obrtnici i tkalci. Istočna Engleska imala je snažne veze s Flandrijom, pa sama mogućnost da se u Woolpitu pojavi dijete koje govori jezikom koji lokalno stanovništvo ne razumije nije povijesno nemoguća.

Najpoznatiju verziju ove teorije razvio je Paul Harris krajem 20. stoljeća. On je povezao priču o djeci s flamanskim stanovništvom u području Suffolka i posebno s mjestom Fornham St Martin, nedaleko od Bury St Edmundsa.

Naziv "Zemlja svetog Martina” iz priče tada bi mogao imati sasvim zemaljsko objašnjenje: djeca su možda potjecala iz područja koje je nosilo ime svetog Martina.

Harris je ovu teoriju povezao i s događajima iz 1173. godine, kada se u blizini Fornhama odigrala bitka tijekom sukoba povezanih s pobunom protiv kralja Henrika II. U bitci kod Fornhama sudjelovale su i brojne flamanske snage na strani pobunjenika, a nakon njihova poraza došlo je do masakra flamanskih vojnika.

Prema ovoj hipotezi, djeca su možda bila potomci flamanskih doseljenika koji su se našli u opasnosti, ostali bez roditelja i pobjegli iz područja sukoba. Lutajući kroz krajolik, eventualno su mogli dospjeti do Woolpita.

U tom bi scenariju njihov "nepoznati jezik” jednostavno mogao biti flamanski ili neki njegov dijalekt, njihova bi odjeća bila strana lokalnom stanovništvu, a njihova bi zbunjenost bila posljedica gubitka doma i obitelji.

To je privlačno objašnjenje jer pokušava povezati više elemenata priče – jezik, odjeću, ime svetog Martina i položaj Woolpita u istočnoj Engleskoj.

Ali postoji ozbiljan problem.

William od Newburgha događaj izričito smješta u vrijeme kralja Stjepana, čija je vladavina završila 1154. godine. Bitka kod Fornhama dogodila se tek 1173. godine, gotovo dva desetljeća kasnije, tijekom vladavine njegova nasljednika Henrika II.

To znači da flamanska teorija ne može jednostavno objasniti priču ako Williamovo datiranje prihvatimo kao točno.

Moguće je pretpostaviti da je William pogriješio u datiranju ili da je priča tijekom desetljeća prenošenja dobila pogrešan vremenski okvir. Međutim, to je dodatna pretpostavka, a ne nešto što možemo dokazati.

Zbog toga se flamanska teorija danas najbolje može opisati kao zanimljiva povijesna hipoteza, a ne kao riješeno objašnjenje misterija.

Prirodno objašnjenje najčešće se povezuje upravo s bojom kože.

Ako su djeca doista bila pothranjena, anemija i izrazita bljedoća mogli bi objasniti zašto su promatračima izgledala neobično. Posebno je zanimljivo to što kronike tvrde da je zelena boja nestala nakon što su djeca počela normalno jesti.

Na prvi pogled to izgleda kao vrlo snažan argument u korist medicinskog objašnjenja.

Ipak, postoji važna ograda: srednjovjekovni opis nije medicinski izvještaj. Ne znamo koliko je njihova koža zapravo bila zelena, je li riječ bila o zelenoj boji u modernom smislu ili o izrazito blijedoj, žućkastoj odnosno zelenkastoj nijansi. Ne znamo ni koliko je priča izmijenjena tijekom usmenog prenošenja prije nego što je zapisana.

Zbog toga klorozu možemo navesti kao moguće objašnjenje, ali ne kao konačnu dijagnozu.

Još je zanimljivije da se dva kroničara ne izražavaju potpuno jednako. Ralphov opis može se čitati kao zelenkasta nijansa kože, dok Williamov opis daje snažniji dojam neobične zelene boje. Moguće je da je razlika nastala upravo tijekom prenošenja priče.

A što je s jezikom?

Ako su djeca doista bila flamanskog podrijetla, njihova bi se priča mogla činiti manje misterioznom.

Ali ni ovdje nema sigurnog odgovora.

U 12. stoljeću istočna Engleska bila je jezično raznolika, a susret s ljudima iz drugih krajeva nije bio nemoguć. Ipak, ako je riječ bila o flamanskom, postavlja se pitanje zašto ga ljudi koji su djecu primili nisu prepoznali.

To nije nemoguće, osobito ako su djeca bila vrlo mala i ako je njihov govor bio dijalektalan, ali predstavlja još jednu slabost flamanske teorije.

Također ne treba zaboraviti da kroničari nisu imali suvremenu lingvistiku. Kada srednjovjekovni autor kaže da nitko nije razumio nečiji govor, to ne znači nužno da je taj jezik bio potpuno nepoznat ili „neljudski”. To samo znači da komunikacija nije bila moguća.

Doslovno čitanje priče vodi prema najčudesnijem mogućem odgovoru.

Djeca su navodno došla iz zemlje u kojoj je vladala vječna polutmina, gdje je sve bilo zeleno, i do našeg su svijeta stigla kroz podzemni prolaz. Zvona su ih vodila kroz tamu, a kada su izašla na površinu, sunce ih je zaslijepilo.

Takva priča lako se uklapa u srednjovjekovni svijet predodžbi o skrivenim mjestima, vilama i drugim svjetovima.

Ipak, suvremeni proučavatelji priče upozoravaju da nije dovoljno samo pronaći slične motive u folkloru i zaključiti da je priča izravno nastala iz neke stare "vilinske tradicije”. Motiv podzemnog svijeta postoji u mnogim pričama, ali to samo po sebi ne dokazuje da je Woolpit priča namjerno oblikovana prema određenom folklornom obrascu.

Moguće je da su kasniji pripovjedači u priču unijeli motive koji su im bili poznati i razumljivi. Isto je tako moguće da su kroničari jednostavno zabilježili neobičnu lokalnu priču bez namjere da od nje naprave sustavnu legendu o vilama.

Posebnu pažnju privukao je i detalj da su djeca prihvatila upravo bob.

Kasniji folkloristi pokušavali su u tome pronaći simboliku, uključujući povezanost boba s mrtvima i svijetom podzemlja.

Takva interpretacija zvuči privlačno: djeca koja navodno dolaze iz drugog svijeta hrane se biljkom koja se u nekim europskim tradicijama povezivala s mrtvima.

Međutim, taj je argument slabiji nego što se često prikazuje.

Nema dovoljno dokaza da je u srednjovjekovnoj Engleskoj postojao jednostavan i raširen sustav vjerovanja prema kojem je bob bio "hrana mrtvih”, niti se iz same činjenice da su djeca jela bob može zaključiti da je kroničar namjerno unosio simboliku smrti.

Moguće je da je detalj imao folklorno značenje, ali jednako je moguće da je riječ jednostavno o neobičnoj pojedinosti iz priče.

Još jedan fascinantan element jest zvuk zvona.

William od Newburgha povezuje zvuk koji su djeca čula s poznatim zvonima Bury St Edmundsa. Bury St Edmunds bio je važan vjerski centar u toj regiji, pa takva referenca nije slučajna u geografskom smislu.

U kasnijim prepričavanjima zvona su postala gotovo magični poziv koji je djecu iz njihovog svijeta doveo u naš.

Ali ponovno treba razlikovati izvor od interpretacije.

Kronika nam govori da su djeca navodno čula zvuk nalik zvonima i da su slijedila taj zvuk. Ne govori nam da su zvona bila čarobna niti da su predstavljala portal između dvaju svjetova.

Takvo je tumačenje proizvod kasnije mašte i folklorne interpretacije.

Priča o zelenoj djeci iz Woolpita preživjela je više od osam stoljeća upravo zato što se nalazi na granici između nekoliko različitih mogućnosti. Ako priču čitamo doslovno, dobivamo gotovo bajkovitu pripovijest o dvoje djece iz skrivenog svijeta koja kroz podzemni prolaz dolaze među ljude.

Ako je čitamo kao povijesni događaj, možemo zamisliti izgubljenu i pothranjenu djecu stranog podrijetla koja nisu mogla komunicirati s lokalnim stanovništvom.

Ako prihvatimo flamansku hipotezu, njihovo podrijetlo možemo pokušati povezati s povijesnim migracijama i političkim nasiljem u istočnoj Engleskoj.

Ako je pak riječ o folklornoj priči, zelena koža, nepoznati jezik, podzemni prolaz, zvona, sumrak i neobična hrana mogu se promatrati kao elementi priče o susretu s nepoznatim i "drugim”.

Najpošteniji zaključak ipak je da ne znamo što se u Woolpitu doista dogodilo.

Znamo da su dvojica srednjovjekovnih kroničara zapisala vrlo sličnu priču o dječaku i djevojčici neobičnog izgleda. Znamo da se u obje verzije pojavljuju njihova zelena odnosno zelenkasta koža, nepoznat govor, odbijanje hrane, sklonost prema bobu, dječakova smrt i kasniji život djevojčice među Englezima. Znamo i da se njihova navodna domovina povezuje sa Zemljom svetog Martina i svijetom vječnog sumraka.

Sve izvan toga ulazi u područje hipoteze.

Možda su djeca bila strani doseljenici. Možda su bila teško pothranjena. Možda je njihova priča tijekom godina usmenog prenošenja postala neobičnija nego što je bila u početku. Možda su kroničari zapisali lokalnu legendu koja je već sadržavala elemente starijih priča. A možda se iza svega doista nalazio događaj koji nikada nećemo moći rekonstruirati.

Upravo je ta neizvjesnost razlog zbog kojeg priča o zelenoj djeci iz Woolpita i danas privlači pažnju.

Ona nije samo priča o neobičnoj djeci.

Ona je i priča o tome kako srednjovjekovni ljudi pokušavaju objasniti nešto što ne razumiju – i kako ljudi osamsto godina kasnije rade potpuno istu stvar.

*uz korištenje AI-ja